A potrebno je tako malo
Autor cicilly | 25 Sep, 2011
Pokušala je da se priseti sebe. Lepih stvari. Nije uspevalo. Sećala se samo veselih lica drugih ljudi dok su gledali tu ljušturu kako nasmejano priča. Svog dečka koji grli to tuđe telo, osećajući kao da je on vara. To nije ona. To nije ona. To nije ona.
Više nije znala kako da se oslobodi. Boleo je svaki pokret u tom zatvoru od tela. Svaka reč izgovorena delovala joj je tako strana. Najviše od svega je povređivalo što niko nije video nju, već tu marionetu čiji odraz ona sada gleda. Ošamarila je. Prijalo je.
Želela je da preuzme kontrolu. Da bude svoja. Da ona bude glavna.
Najviše od svega, želela je da prestane da boli.
Uzela je očevu pušku u ruke. Sada će biti slobodna. Konačno.
Otišla je sa ovog sveta bez zbogom i izvini. Bez zašto i zato. Bez ikoga uz sebe. A sve što joj je trebalo je pomoć.
Pružam ti ruku. Da ti pomognem. Da te upoznam. Pomozi ti meni da pomognem ja tebi. Ne okreći leđa. Ne beži. Ne razumem, ali želim da probam. Ne bojim se. Dozvoli mi. Ne odustaj. Uz tebe sam.
Depresija je bolest. Podmukla i uporna. Dolazi u raznim oblicima i raznim intenzitetima. Ne pušta te dok te ne uništi. Skriva se dok te ne pojede. Neću da joj dozvolim da pobedi. Ja sam je pobedila. Mada i dalje smatram da je to jedan rat, sa neprekidnim borbama. I ja pobeđujem i dalje. Nažalost, K. je najtežu borbu izgubila. Nju su pobedili depresija i njena drugarica smrt.
Mila moja, bori se.
Autor casper am 25 Sep 2011, 23:12Cini mi se da si o njoj pisala odavno, verujem da te jos uvek boli, ali bori se .
Ni sama ne mogu da se izborim sa tim, ali trudim se svakog dana.
Jeste bolest, ali je niko ne prihvata, a niko i ne zna da je leci koliko ja vidim.