Isti
Autor cicilly | 5 Sep, 2011Ne volim iste ljude. Možda zato što sam ja toliko različita. Ili bar želim da verujem da jesam. A možda i zato što su isti ljudi dosadni. Na svim slikama isti. U svim prilikama isto govore. Isto se smeju. Istu jedu. Isto hodaju. Na isti način vole. I isto mrze. Isti. Obični. Dosadni.
Znate one ljude, uzmete im album sa slikama i jedino što se menja na fotografijama je pozadina. A lica ista. Isti izveštačen osmeh, pa da nema te različite pozadine pomislili bi da je jedna te ista slika iskopirana hiljadu puta.
Ili, pitate ih da li nešto vole ili ne vole, a oni vam uvek diplomatski odgovore - Može bit' a i ne mora da znači. Bez stava. Valjda iz straha da neće biti isti.
U poslednje vreme ih viđam svuda. Na ulici, televiziji, po novinama. Emisije, pesme, filmovi. Isti ljudi gde i koliko hoćeš.
A u suštini, nije toliko teško biti drugačiji. Biti svoj. Bog nas je već stvorio različitima. A mi to uporno pokušavamo da promenimo.
Oblačimo se uniformno. Govorimo monotno. Izgledamo depresivno. Ali, bitno je da smo isti.
Ja odbijam da budem deo istih. Ne smejem nikad isto. Ne tugujem nikad slično. Ne volim uvek baš jednako.
Možda sam i previše neozbiljna za svoje godine, ali to sam ja. Različita.
Malopre mi je kuma u šali rekla - ja i da ti kupim neku ozbiljniju krpicu ili stvar ti ćeš to uneozbiljiti sobom. Ne, ja ću to samo učiniti drugačijim.
Ja sam drugačija i različita. Ne znam tačnu definiciju sebe, upoznajem se, otkrivam se. Ali jedno sigurno znam. JA NISAM ISTA.

Naopaka. Srećna.
Vesela. Smešna.
I sve dok takva budeš razumećeš šta pričam. U poslednje vreme - ne, drago dete, u poslednje vekove imamo iste ljude. Nekad je još i bilo načina da prepoznaš drugačije i da ih nađeš, danas svi idu linijom manjeg otpora i tako su sivi i isti. Ništa gore i poražavajuće nema za ljudski rod. Od mog "starog društva", ne poznajem nikog (avaj) da nije isti. Težak je put koji si odabrala, ali je jedini na kojem se nalazi sreća. Ona sreća kojom zovu sivilo istih nije prava sreća, ali oni se utope u to i tek negde pred kraj života sebi kažu: "Bože, koliko je moj život mogao biti sadržajniji"...
Autor Baladašević am 05 Sep 2011, 09:56Pozdrav od srceta, od jednog neodraslog blesavka koji još planduje u hladovini suncokreta...